Kupon po kupon – Rolex!!!

Oduvijek su me fascinirale perfidne reklamne fore. Ili kako potrošačima izvući što više para iz džepa. Parola je troši da bi uštedio. Gdje tu ima logike? Nema, ali nije u tome fora.

Kad sam tek došla u Englesku su me recimo zijanile cijene kozmetičkih proizvoda u drogerijama. Logično mi je bilo da kao u Njemačkoj tamo nude najpovoljnije kozmetičke proizvode. Ma, jok.  Pa sam onda pitala jednu prijateljicu koja živi skoro dvadeset godina na otoku. Kaže gledaš po samoposlugama kad imaju ponude dva za jedan. Ili kuponi.  To sa dva za jedan sam nekako i upratila, ali sa mojom osjetljivom kožom nisam u trendu štednje jer uvijek nude različite marke. Rezultat: izbobam se sva po tijelu da bih lafo uštedila. Ne fercera.

Uopšte nisam dresirana ne kupone (vouchers), ni dan danas, obično ih zabacam ili čak bacim. Pa sam ubjeđena da bih na nekom artiklu mogla dobiti popust od pet funti (ohohoho!)  i obradujem se neizmjerno. Počnem da rovarim po novčaniku i još više se razočaram. Ili je kupon već istekao ili je odavno bačen, zajedno sa svim ostalim ceduljicama što su me nervirale.

Ali britanska nacija je, čini se, totalno luda za tačkicama i kuponima. Skoro svaki supermarket ili robna kuća ima svoj sistem dodijele tačkica za kupljene proizvode. Pa ti onda ako hoćeš da “štediš” prvo skini gaće pa im daj sve lične podatke uključujući mobilni broj telefona i kako ti je stara nana. Pa ti onda velkiodušno pošalju karticu koja po svemu izgleda kao kreditna. A ti onda prilikom kupovine na tu karticu po funti dodijele jednu, dvije ili, ohoho!, čak četiri tačkice (ovo samo pred Božić). Ti onda nakupiš ne znam koliko hiljada tačkica i na kraju si za njih kupiš – žvaku.

To meni barem tako izgleda. Ali kad ih ne možeš pobijediti, pridruži im se.  Manija je uhvatila i mene i mnoge došlje poput mene. Mada sam još jako skeptična prema ovom sistemu štednje. Pa imam samo jednu karticu od jednog supermarketa, jednu od jedne robne kuće,  jednu od jedne drogerije i naravno onu od Ikea-e. I već sad kad otvorim novčanik ne znam gdje udaram a kamoli uz koju kreditnu mi ide još koja kartica za tačkice ili kupone.

Samoposluga koju sam pomenula onda nekad mjesečno ili tromjesečno (još nisam upratila) ti pošalje kupone koje opet možeš da utrošiš kao pare u istoj prodavnici ili kod nekih partnera tog istog supermarketa koji ti onda uduplaju ili (ohoho!) utriplaju vrijednost kupona. Ako, kao ja, ne zaboraviš gdje si ih šuknula, pa ti kuponi neikorišteni propadnu. Tih dvanes (ohoho!) fun(a)ta  još boli. Šmrc.

Ali upravo zbog ove manije me dirnula nedavno jedna priča o “štednji” i “šićarenju”. Izvrsno sam se zabavljala, ne boli da podijelim. Na subotnjoj dopunskoj njemačkoj školi sretnem jednu majušnu, nasmijanu i svuda elegantno popunjenu komšinicu Njemicu. Udata ze Engleza, potpuno integrisana po pitanju kupona. I presretna jer vozi škodu (najbolje auto na svijetu, u stvari golf kojeg prodaju za jeftine pare a svi dijelovi su isti, jedino eto se zove drugačije -eleme škoda). Iz nje je zračilo toliko oduševljenje  prezadovoljne mušterije da sam joj zamalo povjerovala. I zamalo otrčala da plačem mužu zašto vozim drugo glupo polovno auto koje nije škoda. A ni izbliza nije “kao golf”.  On bi me vjerovatno odmah poklopio  ADAC-ovom statistikom kvarova. Ista izmedju golfa i škode nikako ne potvrđuje ovu patku o istoći. Elem ko je možda isto ali samo malo drugačije pa se škoda puno češće kvari nego golf.   Ali u njenu sreću nisam dirala. Ni ja ni neki drugi zabezeknuti Nijemci u dijaspori do mene.

Lakoćom spikera iz nekog talkshow-a , nazovimo je Elke,  je prešla na temu odlazak u domovinu. Za sve prisutne osim mene – u Njemačku. Nije sjela u avion, kaže, već dobrih šest godina. Što? Ne isplati se. Ne može ponijeti više od dvadeset kg.  A u škodu može da natrpa pola domaćinstva. Ali autom je skuplje nego avionom? Eh, nije ako znaš Tesco kupone.

I njen četverogodišnji sin obožava ta dvodnevna putovanja autom. Što? Pa zato što se voze od Ikea-e do Ikea-e na putu do Leipziga. Prvo odmorište Ikea u Engleskoj. Malog predaju u Ikea igralište da se izmori, onda ga nahrane u Ikea restoranu (sa Tesco kuponima, naravno, je obrok skoro zadžaba). Onda se ukrcaju na trajekt na kojem je kao u hotelu sa pet zvjezdica  da prespavaju noć dok  preplove Kanal. I taj hotel na vodi je skoro pa zadžaba jer i njega plati kuponima iz Tesca, samo trećinu cijene.

Onda voze do Ikea-e u Holandiji, gdje se roditelji odmore a mali izmori na zatvorenom igralištu. Pa onda opet voze, pa Ikea u Belgiji (ova je opcionalna), pa naravno voze, pa Ikea u Njemačkoj. I dok si trepno okom eto ih kod kuće u Njemačkoj. A sve je nezaboravna avantura za četverogodišnjaka koji uvijek nanovo pita kad će da se voze od Ikea-e do Ikea-e i na kraju vide baku. Kad je završila ovu priču tišina koja je nastala je bila pomalo bolna.

Najbolja i najjeftinija opcija kako da odvedeš maksuma do Njemačke je, izračunala sam ne budi mi mrsko, da skupiš kupone od Tesca u vrijednosti od 240 funti. Znači da u periodu od tri mjeseca (ili možda samo dva, ili jedan? nisam sigurna) istom supermarketu i njegovim marketinškim partnerima daš 2400 funti. Ili malo više ako hoćeš uračunaš i ručkove i snackove u Ikea-i.

A ako hoćeš da se rasipaš i nećeš da štediš, možeš u troje da letiš avionom u oba pravca za oko 100 funti. Ali sigurno onda ne znaš šta propuštaš. Jer ne skupljaš kupone. Onaj orgazmični trenutak sreće kad kupone pružiš nekome i misliš: eh, jesam ga sad pravo uštedila!