Mali ris

Poslala sam juniora jutros u školu u pidžami. Dan prije nego je zakazan žudno očekivani Pyjamas Party. Škola je poslala obavještenje da sva djeca dođu 18. marta u pidžami, tako podržavaju Red Nose Day, dan skupljanja dobrovoljnih priloga za razne karitativne ustanove. I da ponesu funtu kao dobrovoljni prilog. To je bilo obavještenje. Ja sam si brižno sve zabilježila za danas, četvrtak, 17. I kupila mu još prekjuče crveni spužvasti nos koji je tako želio da nosi na taj party.

Od prije nekoliko sedmica radim od kuće, zato ga je babo jutros otfurao u školu. Sve u pidžami i sa crvenim okruglim vampirskim nosićem. Kad je telefon zazvonio kratko prije devet meni je sinulo. Red Nose Day Party je sutra!!!  Za pet minuta sam bila spremna i autu. Odnijela sam mu školsku uniformu. Nikad neću zaboraviti taj prekorni pogled i nadureni nosić. U međuvremenu su ga učiteljice presvukle u neki odrpani crveni džemperić, dole još uvijek gaće od pidžame. Srce mi se cijepalo pri pogledu na tu malu pojavu.

Nije me udostojio ni pogleda. Riječ nije prozborio. Iako sam se sve posipala pepelom i glumila proljeće. Čak sam mu nudila da sam izabere kako da mu se odužim za ovaj propust.  Poslušno je pustio da ga presvučem i nestao u razredu. Sad smišljam kako da ga razveselim poslije škole. Ni to mi ne ide baš dobro, ne znam šta da ponudim kao izvinjenje. Znam još da je moja noćna mora kao djetetu da sam u školi sama ja u pidžami a svi nose kecelje…