Poslije svega

Iako je dobar dio mene zamro, nestao nepovratno, nekako mi nije svejedno da ovaj blog doživljava isto. Evo me opet. Mjesec dana i više je otkako sam se vratila iz Bosne. Skršena je mislim riječ koja mi onomad najbolje stojala. Umirala mi je mama. Gledala sam je kako nestaje deset dana u tuzlanskom hospisu.  Potom je vrisak bio jedina reakcija na vijest da se preselila nepunih 24 sata nakon mog odlaska.Vrisak čudnog olakšanja.

Zvala me, kažu, sedmicama prije mog dolaska. Djevojku koja je njegovala  je zvala mojim imenom sve dok  nisam došla. A čekala me sedmicama. Sve što sam znala je da je ozbiljno bolesna, a onda čekala skoro tri sedmice da mi na poslu odobre dopust. Na sai dan kad sam trebala dobiti odgovor o dopustu sam saznala da su vrli doktori nakon tri mjeseca njenih neopisivih bolova uspjeli postaviti dijagnozu: rak u posljednjoj fazi metastaze. Preporuka: hospis.

Četrdestosam sati iza toga sam se uselila u tu kuću bola i umiranja. Kući (moje majke) sam išla preko dana na nekoliko sati. Da se istuširam, otspavam na pravom krevetu nekoliko sati (mada čini mi se, i nisam, bilo je to neko bunilo). Zeno je ostao sa tatom i velikodušno mi je rekao da može da izdrži bez mene “10 sleeps”.  A odluka da obećanje nikako ne smijem prekršiti mi je zamalo slomila srce.

Komunicirala sam uglavnom putem tel. poruka. Muževa meni:

- Pričao sam sinoć sa B. (zvao moju rodnu kuću op.a.). Ton je bio otprilike “ne znam kojeg vraga traži u bolnici preko noći”, možda sam preosjetljiv, ali to sam pročitao između redova.

Ja: Poznato mi je to. Pitala sam mamu da li želi da neko ostane kraj nje noću i ona je rekla da. Ovdje je 16 pacijenata koji su svi pri kraju. Noću je samo jedna sestra tu. A ona ne može ni da je zovne,  ima snage još samo da šapće. Zvona naravno nema. O  xy drugim biserima da ne pričam…

Pet dana kasnije:

On: Jesi kući?

Ja. Pa, jesam, jer hospis mi je sad prije kuća. Radije samo pored majke na fotelji nego tamo…

On: Kako je?

Ja: Ne znam ni kada je svjesna da sam tu. Sinoć je imala groznu noć. Nakon dvodnevnog akutnog proljeva, jutros je povraćala neku purpurnu tečnost. Ni nakon polusatnog tuširanja ne mogu da se oslobodim zadaha dolazeće smrti, bojim se da je zauvijek u nosnicama. Trebala bih sad malo spavati, al ne ide…”

Naučila sam par stvari u dvije najteže sedmice mog života: da sam iako najmlađe,  defakto najstarije čeljade mojih roditelja.

Da mi treba crash kurs (telefonom u pet minuta)  “Kako uspješno podmazati doktora”. Da se u Bosni doktori i bolničko osoblje podmićuju, mi je bilo jasno. Vazda bilo. Za poklone sestrama u vidu sokova, sladoleda, keksova, kafe i čokolada  mi nisu trebale upute, zato sam prirodni talenat, svakodnevno bila sve bolja i bolja u ovoj disciplini.

Da se ne tužiš ni našta i da čekaš da jedina sestra na odjeljenju dođe da ti pomogne da promijeniš pelenu, jer ne možeš mamu okrenuti sama. Čekaš i po pet ispušenih cigara napolju. Strpljivo, najstpljivije. I zahvališ se najiskrenije jer ti pomogne da radiš njen posao. Ruku na srce teško je očekivati da jedna sestra može da postigne 16 pelena, i 16 presvlačenja i toaleta i 16 doza medikamenata i  tonu administrativnih papira koje po prilici rade ne na kompjuteru nego svojeručno.

Da nemaš pravo ništa da tražiš i da očekuješ ni od običnih smrtnika, ni najbližih srodnika a kamoli od Svevišnjeg. Jedina formula da opstaneš je da prihvatiš svaki dan i svaki momenat onako kakav dodje.

Da se osjećaš grozno krivom jer nekome koga beskrajno voliš priželjkuješ brzu i bezbolnu smrt. Prvi faktor je u rukama onog gore, drugi je barem većim dijelom u rukama doktora. Za kojeg ti se čini degutatno da mu nudiš pare iz vedra neba a žuljaju te kroz torbu koju stišćeš u krilu. Koji tvrdi da nije Bog, na pitanje o prognozi kraja. U petak dan nakon tvog dolaska u razgovoru sa tim finim, sofisticiranim gospodinom misliš: Pobogu, mogla bih ga uvrijediti. A i pogled na onaj plakat napolju da se pokušaj podmićivanja kažnjava zatvorom te nagoni na hladan znoj.

Moja poruka mužu u taj petak. Na pitanje šta kaže doktor:

“Da je tu da pomogne joj da umre sa što manje patnje. Ne preporučuje nikakve metode za produžetak života. Oni medikamente a mi psihološku i emocionalnu podršku.”

On: “Je l mu vjeruješ? Je li osoba od povjerenja?”

Ja: “Da, ostavio je dobar utisak. Pošten je vrlo, mislim. Ali pošto je kičma jako zahvaćena ne postoje medikamenti kojima se takvi bolovi potpuno mogu utišati… Mirna je samo kad spava.”

U razgovoru sa dr-om, a na moje pitanje da li mogu da za mamu organizujem istu njegu i “humani odlazak” kod kuće (njena želja, izražena vriskovima izmedju bolova prvog dana kad sam je ugledala smrvljenu krevetu), mi katergorično zanijekao.  Doziranje lijekova se tu kontroliše dnevno, dok bi njoj u bolovima stigla hitna kući, ej… Horor, ja duboko zahvalna da je stigla do mjesta gdje joj, kako je sam obećao Doktor “NisamJaBog”, barem bolove mogu držati pod kontrolom. A sve ostalo je potpuno beznađe. Neizvjesno.

Drugi dan, subota, naše poruke:

“Evo u bolnici, danas lijekovi djeluju pa je puno bolje. Ali samo spava.”

U ponedjeljak me od mene nazvani dobri i pošteni doktor probudio u mojoj fotelji  rječima upućenoj mojoj mami, koja je začudo bila budna i savršeno svjesna šta se oko nje događa:

“A, gospođo, vidim da Vam je bolje. Pa, onda ćemo mi vama dati recept, pa da idete kući.”

Meni od šoka vilica pala do poda. Kontorlišem glas (kunem se u lexaurin):

“Vidiš majkice, danas ti je bolje da doktor misli, da bi ti mogla i kući. ”

Njen užasnuti šapat:

“Ali meni je dobro i ovdje. Sad me makar ne boli!!!”

Ja:

“A, doktore ako joj se danas ne ide kući? Kaže da joj je dobro ovdje.”

NisamJaBog  se i ljutnu:

“Ovdje imamo veliku fluktaciju, znaaate. Ne može ostati koliko ko hoće, ali daćemo vam jedno dva dana da vi sve fino pripremite kod kuće.”

Onda se čuo bang u mojoj neispavanojj, glupoj bosanskoj glavi! Krenem da telefoniram. Svi jednoglasni. Nisi platila?  Noga. Zovem rodicu stručnjaka za sva pitanja bosanske birokratije i korupcije. Carica kaže: E, vako ćeš. I bude tako.

Pola sata kasnije priča je potpuno druga. Saradnja je, kaže NisamJaBog, uspješna na obostrano zadovoljstvo…. Sve što može da se učini… neka je ovdje jerjjoj se može pomoći…

Smješka se on, zahvaljujemo se duboko i ponizno mi, dvije kćerke dijasporke. Ma, bolji smo mi od Engleza. Kaže meni doktor. Ma vi ste… (zamalo ne rekoh Bog, al se na vrijeme dozvah pameti)… Jeste, mnogo ste bolji… Nadam se da se ne čuje sarkazam u mom glasu.

I mada mi poneko ne može vjerovati – ja sam duboko zahvalna tom čovjeku od mene prozvanom NisamJaBog, jer ako to ponoviš više nego jednom u stvari implicira da misliš suprotno . Za mene je on u toj nepodnošljivoj situaciji defakto bio Bog.  Mali Bog koji odlučuje ko ima pravo na “humanu smrt” kako to sam naziva. Ma koliko to zvučalo pogrešno ja sam mu zahvalna i osježam se njegovim dužnikom. Ste sigurno čuli i za fenomen da žrtve prema kidnaperima osjećaju neobjašnjivu naklonost?  E,  tako si to nekako objašnjavam. Bila sam spremna da bez imalo razmišljanja sve učinim i sve dam za njegovu pomoć. Samo da je ne boli.

Ne znam kako da završim ovaj post. Kao što i dalje ne znam kako ću da započnem svaki novi dan niti kako da ga završim. Poslije svega  samo pokušavam da svaki dan prihvatim onakav kakav jeste. Ništa bitno ne očekujem. Osim da vremenom broj lakših dana u mjesecu nadmaši broj onih nepodnošljivo tužnih.

p.s. Hospis u kojem umrla moja mama su, igrom slučaje, zazvale u život časne sestre iz Engleske. Iz Leeds-a. Žao mi je da u prevelikoj tuzi nisam zapamtila ime njihovog kola. Njima beskrajno hvala.

Hvala i Mladenki, za koju i ne znam od čega je bolovala, jer mi nije mogla ispirčati, bolest joj  je odnijela glas. Ali mi je pričala očima, te zadnji dan iako nije mogla da piše ništa razumljivo osim crtica u svom notesu, bivša je pravnica napisala jasno moje ime. Potom preklinjala me očima da uzmem njen zaštitni znak za uspomenu, crnu lepezu kojom se po čitav dan razhladjivala.Uzela sam je teška srca, jer je njoj lepeza trebala mnogo više nego meni a i mene je bolio rastanak.

Hvala Meši, koji je noću pazio svog šuru u zadnjim momentima, na kafenisanju i pričama o zajedničkoj tuzlanskoj mladosti. Njima smo se razveseljavali i nasmijavali u dugim noćima. A svaki put kad bi se pogledali smo suhim očima ustvari jecali.

Hvala sestri Mireli, s kojom sam probdijela poneku noćnu smjenu napolju. Uz obaveznu cigaru i sve iskrene crtice iz života koje je podijelila sa mnom. Jedinstvena je zaista jer u njenim očima gledajući sebe nisam nijednom vidjela prezir za dijasporku, samo kćerku kojoj umire mama i mamu kojoj beskrajno nedostaje njeno dijete.