Selo moje maleno

Ima ta poslovica, kažu da je iz Afrike, da ti treba cijelo jedno selo da odgojiš dijete – It takes a village to raise a child. Nekad sam zabrinuta da životom daleko od naših korjena je to ono što bi moglo biti prepreka na putu njegovog odrastanja. A češće mislim da na sve treba gledati pozitivno. Moje selo je skromno po broju prisutnih u životu mog sina svakodnevno. Skromno, ali pažljivo birano.  Ali je zato globalno selo tu, poveliko, brižljivo probrano i od neprocjenjive vrijednosti.

Kažu da krv nije voda i ja se s tim slažem, ali samo uslovno, ima izuzetaka koji potvrđuju pravilo.  S tim da je genetski kod ili krvna grupa, kada si hiljadama milja daleko od najbližih,  proširen bezuslovno na one koje dočekuješ u svoju kuću baš kao najmilije. Jer većina bližih srodnika nemaju mogućnosti, zdravlja ili volje (nažalost imamo i takvih) da dođu i budu malo uz to dijete. Mi one koje ne mogu bog zdravlja ili mogućnosti posjećujemo toliko česo koliko možemo. I te posjete imaju nevjerovatan uticaj na malenog, po pitanju samopouzdanja, jezičnosti, sveukupnog razvoja. Poslije svake takve posjete vidim da je Zeno napravio džinovski korak u odrastanju. One koji nemaju volje, zaobilazimo i sami u širokom luku.

Zeno nakon što su nam bili dragi prijatleji iz Berlina sa dvoje djece priča svojim jaranima da je imao posjetu iz Berlina i da se igrao sa rođacima. Ja ga ne korigujem. I meni su djeca moje drage prijateljice više od djece prijatelja, dragi su mi kao da su moji. Tu se slažem sa Sponty koja u jednom svom postu opisuje odnos sa prijateljicom koju je pronašla nakon nekoliko decenija. Kao da nije prošao ni dan otkako su se zadnji put srele,  bolje je razumije nego rođena sestra. Moja prijateljica  iako je došla u moj blagi haos od preseljenja – sve funkcioniše, a sve je opet improvizacija – samo je imala riječi hvale i podrške za mene.

Dok sam ja radila maleni je umjesto da ide  u vrtić  i gleda tv i igra video igrice, provodilo čitave dane s njima. Niko sretniji od njega. Kad sam se vratila iz Berlina ( prijatelji su bili u našoj kući nekoliko dana dok smo mi bili tamo) sve što ja  nisam stizala u sedmicama poslije preseljena, bilo je očišćeno i pospremljeno. Oprani prozori, blistavo kupatilo, popeglani veš. Kuća je naprosto blistala. Ali nije dozvoljavala ni da pričam a kamoli da joj se čestito zahvalim na pomoći. Jer to se podrazumijeva. Među dobrim prijateljicama.

Prošli sam vikend tako zapucala u London. Kod stare prijateljice iz gimanzijskih dana. Potrefilo se nešto da ni vrijeme a ni naše raspoloženje nije bilo za mnogo zujanja. Jele, pile i pričale smo i uživale u čašici razgovora. Neprocjenjivo, neponovljivo iskustvo. Vratila sam se kući u ubjeđenju da su svi problemi samo tu da bi se rješili. Strpljenje i čista glava, plus razumijevanje srodnih duša pomaže.

Imam još jednu prijateljicu. U dalekoj Americi. Zbog nje sam prije neke dvije decenije pokazala da se ne libim da razvijem i dozu kriminalne energije. Samo da bih je vidjela na nekoliko dana. Legalno nije išlo, bez straha sam rizikovala da budem uhapšena u stranoj zemlji. Ali rizik se isplatio. I ma kako dugo se ne čujemo svaki put kad to napravimo ili razmijenimo email (ona se ne loži na FB) ja dobijem krila. Drže me ti kontakti, volim je kakva jeste i ne bih je mjenjala ni u kom pogledu. A ona mi uzvraća istom mjerom.

Na telefonu sa prijateljicom iz Berlina provedem dobre sate. Tolikog drugara u jednoj osobi čovjek može samo da si priželjkuje. Rodila je kćerkicu u doba kad sam i ja dobila sina. Djeca kad se sretnu (a prodje i po godina dana) kao da se nikad nisu ni rastavljala. Mirišu se kao da su iste krvi, tako moje dijete reaguje samo na male srodnike. A njoj sama ne moram ništa da pričam i objašnjavam na dugo. Razumijemo se i u najkraćim izjavama, a i u šutnji.

Prijatelje možeš birati, rodbinu ne. Pa kako te zadesi. Ja sam sretna da sam po pitanju prijatelja izvukla šesticu na lotu.

Voljela bih da to isto mogu da kažem i za sve bliže srodnike. Ali to nažalost nije baš tako. Krv nije voda, ali je neka čudna tečnost. Naročito kad služi za manipulisanje. Barem to ja tako doživljavam, čini mi se da nisam jedina. Pročitah kod jedne blogerke, ima blisku srodnicu koju kaže voli al je ne razumije. Kod mene ostalo samo ovo drugo.

I trebalo mi četrdeset godina da skontam da  bez obzira koliko iskrenosti, truda i ljubavi ulažeš u nakaradan srodni odnos od njega ne možeš napraviti nikakvo prijateljstvo. Takvi se ili rađaju ili ne rađaju,  izbora nemaš. Kriva sam, nema šta.  Nisam pobornik mjerkanja ko je napravio šta u životu, prebacivanja, pretvaranja i trgovanja krvnom vezom kad ti ni drugi argument nije pri ruci.

A ono volim ali ne razumijem? Kako možeš doživotno voljeti nekoga ko  cijelim svojim ponašanjem i govorom tijela pokazuje (verbalno i za javnost  je – ona voli mene!) da niti te voli, niti poštuje? Promijeniti je ne mogu, a ni sebe. Nezgodno je samo da mi nakon njenog poziva – koje doživljavam kao pozive finansijske policije, odnosno krajnje neprijatne, a nakon žestokog verbalnog konflikta od prije godinu dana – u glavi sjedi izjava jednog mudrog čike:

“Everyone is a genius. But if you judge a fish on its ability to climb a tree, it will live its whole life believing that it is stupid.”– A. Einstein

Ako sam ribetina,  moja srodnica vidi majmuna i očekuje da joj se popnem na drvo. Čak i da pomjerim granice zakona fizike i popnem se na neku bukvu, ona će odmah u meni da vidi *ticu i traži da poletim. Što mi samo daje osjećaj da sam jako glupa. Ali samo toliko dugo dok imam posla s osobama koje mi sude ko majmunu. A viđu mene, ja riba.

Znam da je rješenje nemati kontakta, na čemu i insistiram, ali sad se razbolila druga meni jako mila osoba u krvnom srodstvu što je povod da me zivka, računajući da neću odbiti u toj situaciji da pričam. Pravi se kao da ništa nije rečeno, ništa se desilo nije i nastavlja gdje je stala: traži ponovo da se popnem na drvo!

Kako je svako selo (opet malo o odgoju djeteta) većim dijelom u krvnoj vezi, na datom primjeru sam sretna da je moje selo – globalno. I rukom probrano. Jer ne mogu tolerisati da i mom djetetu, samo zato što je moje dijete, neko sudi ko majmunu. Dok ovo pišem zvoni omiljena pjesma (ma šta pjesma,  ganga!) mog rahmetli babe u ušima, pjevala bih mu je  uvijek kad bih htjela da ga odobrovoljim: Selo moje maleno, pjesmo o ljubavi… Sad je pjevam sama sebi.